Istorija

Nakon Drugog svjetskog rata Fikret Abdić je odrastao u rodnom kraju. Područje je inače bilo prilično siromašno, slabo razvijeno i potpuno neindustrijalizirano. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ovaj kraj je bio i poprište takozvane Cazinske bune. Nakon završenih studija agronomije, Abdić je, kao relativno mlad inženjer, postao direktor Zemljoradničke zadruge Velika Kladuša. Stvaranjem kombinata Agrokomerc i njegovim razvojem, Abdić je u relativno kratkom roku podigao životni standard stanovnika Velike Kladuše i okoline. Mala domaća kompanija postala je prepoznatljiva u Jugoslaviji. Iz dječje perspektive, Agrokomerc je bio, na primjer, proizvođač Tops keksa, tih keksa u dugačkoj uskoj kvadratnoj kutiji, sa nizom okruglih keksa prelivenih čokoladom, sa filom od narandže ispod tog tankog sloja čokolade. Bio je to keks napravljen kao kopija Jaffa keksa, ali je jedno vrijeme, barem u Bosni i Hercegovini, skoro istisnuo svog poznatijeg prethodnika s tržišta, kao što je Krašov Kolumbo gurnuo Toblerones. Fikret Abdić je kao menadžer, pojednostavljeno rečeno, kombinovao socijalističke i kapitalističke metode. S jedne strane, izuzetno je vješto koristio oglašavanje i marketing, pa je Agrokomercova maskota, kuhar s visokom bijelom kapom, svojedobno bila gotovo poznata kao Vučko ili Zagi. S druge strane, tu su bile one famozne "mjenice bez pokrića" koje su ga koštale prvog zatvora. Naime, Abdić je 1987. godine optužen za "rad kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog poretka SFRJ iz člana 114. Krivičnog zakona SFRJ".

Privreda zapadne Bosne se u velikoj mjeri oslanjala na kompaniju Agrokomerc iz Velike Kladuše. Prilikom proglašenja Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, njen predsjednik Fikret Abdić je proglasio i njemačku marku, dolar, franak i šiling kao zakonito sredstvo plaćanja; podigao je cijene proizvoda iz uvoza iz Hrvatske i Republike Srpske, zaposlenima davao plate u valuti i na taj način zatvorio krug opticaja novca. Čudo se ostvarilo. U Velikoj Kladuši se zaista može naći svašta. Nije bilo problema sa snabdijevanjem robom široke potrošnje, konfekcijom i obućom iz Hrvatske, raznim vrstama hrane iz Republike Srpske, beogradskim listovima na ćirilici, te benzinom, iako 4 DM po litru, bilo ga je na svakoj benzinskoj pumpi.

"Znamo da su cijene proizvoda u Kladuši mnogo veće od onih po kojima mi nabavljamo robu, ali to mora biti tako jer je proizvodnja u AP Zapadna Bosna stala zbog nedostatka sirovina. Živimo i ratujemo od tih tzv. ratnih poreza. Ipak, plate koje oni kažu i zaposleni mogu da žive u Abdićima su takve, kako kaže, uposlenici mogu normalno živjeti." od 100 - 150 DM mjesečno, carinici 150, a zaposleni u poštanskim uslugama 200 DM. Plate članova Vlade nisu mnogo veće”.

“Ja sam čovjek mira”, kaže Abdić i nastavlja dok je Alija bio čovjek rata i moći. Iako se radi o dvije potpuno suprotstavljene opcije, to ne znači da je Abdić bio samo za mir po svaku cijenu. Abdić je bio za razumno sagledavanje problema, za koncept koji Alija nikada nije iznio pred muslimanski narod. Svaki put kada je Abdić pokušao da normalizuje odnose sa Srbima, ovi iz Sarajeva su govorili da je četnik, ako pregovara sa Hrvatima postaje ustaša. Umjesto da stvaramo saveznike, mi stalno stvaramo neprijatelje. U takvoj situaciji Abdić je krenuo u prikupljanje potpisa za Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu, čime je Aliji Izetbegoviću oduzeto legitimitet da predstavlja ove ljude. Razlog nije bila borba za vlast, već zato što se Abdić borio za mir jer je to jedina realnost. Mi smo 200 km udaljeni od prvog peca te republike u kojoj smo trebali biti, a 450 km od centra te republike. Upravo zbog ove činjenice moramo imati određeni stepen autonomije. Koliko visok stepen - to je mučilo Izetbegovića. Silajdžić i Izetbegović žele da to bude politička autonomija koja nam ne bi ostavila prostora za pregovore sa Srbima i Hrvatima o normalizaciji odnosa. To im nije odgovaralo jer su bili u ratu sa svima. Uopšteno govoreći, izgleda da postoje dvije mogućnosti: veliki rat sa Srbima, ali i sa Hrvatima oko Bihaća ili manji međumuslimanski sukob gdje su gubici mnogo manji. Za žaljenje je svaki gubitak života, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zato smo se upravo u interesu mira opredijelili za Autonomnu Pokrajinu Zapadnu Bosnu, za ovaj međumuslimanski sukob. Nije uopće pitanje hoće li Alija Izetbegović uspjeti u svojoj namjeri da porazi ideju autonomije, već ono što nudi nakon toga. "Čak i da nas porazi, nastavio bi rat sa Srbima, rat koji ovdje sasvim sigurno ne može dobiti."

O formiranju Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna ispisane su stotine i stotine stranica, ali prava istina nije ni napisana. Deklaracija AP Zapadna Bosna svodi se isključivo na direktnu i vrlo oštru optužbu protiv Fikreta Abdića - to je secesija i izdaja! A autonomija koju smo željeli, kao preduvjet opstanka i manje-više normalnog funkcionisanja života na području Velike Kladuše i susjednih općina, ni u jednom trenutku nije bila ni otcjepljenje ni izdaja, niti otcjepljenje od matične države – Federacije Bosne i Hercegovine. Teza o otcjepljenju i izdaji, te o tome da se radi o velikosrpskom projektu koji se dugo pripremao, proizlazi iz činjenice da se moj odlazak iz Sarajeva i odlazak u Veliku Kladušu u potpunosti poklopio sa odlaskom Biljane Plavšić i Nikole Koljevića i Franje Borasa iz Sarajeva i Predsjedništva BiH. Tačno je da su ova tri člana Predsjedništva BiH napustila Sarajevo i da su utočište našli u novouspostavljenim državnim formacijama - Republici Srpskoj i Herceg-Bosni. Osim toga, zgodno je bilo naglasiti da su, osim Srba i Hrvata, protiv interesa nove Bosne i Hercegovine radili i Muslimani.

Nije nevažno podsjetiti da je, barem što se Alije Izetbegovića tiče, cijeli proces pretvaranja autonomije u secesiju i izdaju također velikosrpski, a vrlo često, direktno četnički projekat, bio sasvim normalan. Naime, Alija me angažovao u SDA, organizovao sam mu najveći muslimanski skup u Kladuši, a nakon izbora se pokazalo da sam ja izborni pobjednik. Kada je već bio riješen problem da on bude predsjednik Predsjedništva, ostao je problem kako stvoriti pretpostavke da ću u trenutku reizbora, nakon godinu dana, ja biti eliminisan kao najveća opasnost, a on promoviran kao vođa, koji je praktično ništa. Nisu odabrana sredstva za produženje Alijinog mandata na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH, pa dobro upućeni Nedžad Latić piše (Sarajevski Armagedon, str. 149): „Među dokumentima su bile i neke vrste potvrda da je Mate Bobanu predao dva miliona njemačkih maraka. Kako je Isma (Ismet Hadžiosmanović) op. podmititi Bobana kao lidera Hrvata, kako ne bi smetao Aliji Izetbegoviću da ostane predsjednik Predsjedništva u trenutku nužne rotacije na toj funkciji." Za sve te zakulisne igre saznao sam mnogo kasnije, čitajući ogromnu literaturu koja je napisana o tim ratnim danima u Bosni i Hercegovini. Kao izbornog pobjednika i čovjeka koji se nije mogao podmititi sa dva-dva miliona maraka, najlakše me je bilo eliminisati optužujući me da sam izdajnik, a kasnije i ratni zločinac, i promovirati ga na način da je kao predsjednik optužio Predsjedništvo kao izdajnika i secesionistu. U tome leži ključ za razumijevanje zašto je autonomija Zapadne Bosne, koja je počivala na međunarodno dogovorenom projektu stvaranja pokrajina u Bosni i Hercegovini, proglašena secesijom i izdajom, i zašto Alija nije oklijevao da iskoristi oružane snage 5. korpusa kao udarnu snagu koja će „međumuslimanski separatizam u Bosni i Hercegovini početi slomiti bosansko-muslimanski separatizam i započeti rat .

“Posljednjih deset godina, svakog 2. maja, državna televizija i svi mediji pod kontrolom vlasti u BiH obilježavaju godišnjicu neuspjelog državnog udara koji sam navodno pokušao izvršiti 2. maja 1992. godine. Ova izmišljotina o mom pokušaju puča nije spominjana sve do druge polovine 90-ih godina kada je počeo rat zločina protiv mene, kao i svih hercegovina, kao i svih hercega. teza o državnom udaru, moj izdajnički karakter je dokazan i to je krunski dokaz da sam ratni zločinac.Apsurdno je da u optužnici koju je BiH pripremila za Hag 1996. godine, a koja je kasnije dostavljena Hrvatskoj i koja je poslužila kao osnova za presudu u Karlovcu, nema ni riječi da je u pokušaju državnog udara bilo ko optužen. Upravo to najbolje govori o karakteru vlasti u Sarajevu, kojoj je trebalo toliko vremena da smišlja kako jednu epizodu bosanske ratne more pretvoriti u moj navodni pokušaj državnog udara. Da bih dobio potpuniji uvid u ovaj tzv. državni udar, dužan sam detaljnije i opsežnije opisati događaje koji su prethodili ovom fiktivnom državnom udaru, koji je toliko neophodan da se mogu optužiti za ratnog zločinca.

Nakon referenduma o Bosni i Hercegovini kao samostalnoj državi, nacionalne strasti su uzavrele i cijelo proljeće 1992. godine bilo je ispunjeno neprestanim sukobima i skandalima koji sve više pokazuju da je Bosna i Hercegovina na putu ka ratu koji se više ne može izbjeći. Kao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, skoro sam stalno na terenu iu kontaktu sa ljudima na terenu. O tome postoji niz tekstova, manje-više netačnih, a njihov osnovni cilj je da pokažu i dokažu da sam dobar sa agresorima u BiH, posebno sa JNA i generalima, i da se upravo tamo gdje idem smirivati ​​razbuktale strasti pojavljuju četnici koji zauzimaju tu teritoriju, a muslimani ili bježe ili ubijaju. „...Jer gde god da je ostao, sutra bi se pojavili srpski fašisti“ (Halil Puškar, Krajiški pećat, Istanbul 1996, str. 213).

Naime, ni Puškar ni drugi plaćeni pisci protiv mene ne shvataju da odgovorni ljudi koji se bave politikom imaju odgovornost prema ljudima koji su za njih glasali. Zato je moj stav bio jasan – bolje je danima pregovarati i dogovarati se nego ići u rat i prolivati ​​krv. Kao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, gotovo stalno sam bio na terenu i pokušavao smiriti uzavrele strasti koje su dovele do rata, krvoprolića i razaranja. Tada nisam mogao vjerovati da u Predsjedništvu sjede ljudi kojima je potreban rat i da bi, da nije bilo agresije na BiH, šef Predsjedništva BiH našao način da izazove rat. Alija Izetbegović je na kraju dana u "Islamskoj deklaraciji" jasno napisao da nema države bez krvi, te se dosljedno držao te izjave. Nije slučajno što je na početku "Islamske deklaracije" napisano "Naš moto: Vjerujte i borite se". (Islamska deklaracija, Bosna, Sarajevo, 1990., str. 1) Koliko će ljudi umrijeti, koje će nacije i vjere biti, koliko će majki, žena, sestara, kćeri pocrniti, to nije ni pomišljao prvi čovjek Predsjedništva BiH. Imao je jasnu viziju - stvoriti svoju privatnu državu u BiH, organizovanu na islamskim principima, i koju cijenu će narodi koji žive u BiH platiti za ostvarenje njegove vizije - to je bilo nevažno. S druge strane, vjerovao sam isključivo u razgovor i pregovore. I danas sam uvjeren da se barem međumuslimanski rat mogao (i morao) izbjeći. Alijina odlučnost da ne razgovara sa ljudima koji ne misle kao on bila je takva da nije ostavljala mnogo prostora za bilo kakav dijalog, ali je stvarala plodno tlo za sukobe i ratove. Događaji u Skokovima tokom formiranja Demokratske narodne zajednice i priprema za proglašenje autonomije jasno su pokazali da postoji smišljen plan da se ja i ljudi koji su me podržavali optuže za izdaju, a kasnije i za ratne zločine. I osuđen sam onog trenutka kada su objavljeni izborni rezultati. Moja pobjeda na prvim višestranačkim izborima bila je prva tačka optužnice za izdaju i ratne zločine. Aliji je rat trebao između ostalog da bi me proglasio ratnim zločincem i eliminisao na duže vrijeme iz političkog i svakog drugog života Bosne i Hercegovine. Stoga sam u proljeće 1992. posjetio Bosnu i Hercegovinu i smirio bijesne međuetničke tenzije koje su prijetile da se razbuktaju u rat neslućenih razmjera. Navest ću primjer Bosanskog Broda. Sredinom marta počele su žestoke borbe u Brodu, a Srbi su granatirali grad i prijetili uništenjem rafinerije. Na poziv direktora Rafinerije dolazim u Bosanski Brod i iz luke Rafinerije ga zovem da dođe u Rafineriju. Odgovorio je da se puca i da je opasno, kao da nije opasno za mene. Zovem i Ejupu Ganića, člana Predsjedništva BiH, da dođe sa još nekim članovima Predsjedništva, ali i on mi odgovara da je to opasno. Stigao je do Derwenta i dalje nije otišao. Nakon što sam donekle smirio situaciju, vratio sam se u Sarajevo i predložio Predsjedništvu da “formiramo mješovitu komisiju od članova Predsjedništva BiH, koja bi sa generalom Milutinom Kukanjcem ponovo išla u Bosanski Brod”. Izetbegović nije htio niti je smio izaći na teren, Biljana Plavšić i Franjo Boras kazali su da im je jednom bilo dosta izlaganja opasnosti, a u spomenutoj knjizi piše "samo meni nije bila šteta da sam poginuo".

Kako se u mnogim tekstovima navodi da nisam pregovarao o smirivanju situacije u Bosanskom Brodu, već da sam ostao tamo kako bih omogućio Srbima da preuzmu kontrolu i nad Bosanskim Brodom i Derventom i da sam te gradove zapravo predao Srbima, podsjećam da je generalni sekretar Predsjedništva 30. marta 1992. godine Mile Akmadžija uručio pismo SR BiH102 svim članovima Predsjedništva: 74/92) u kojoj je napisao da radi upoznavanja sa situacijom "zaključke sporazuma između delegacija Predsjedništva i Vlade SR BiH dostavlja sa predstavnicima Kriznog štaba Opštine Bosanski Brod i predstavnicima Kriznog štaba Srpske opštine Bosanski Brod i predstavnicima Posmatračke zajednice Misice Bosanski Brod". Na kraju pisma piše: “Sporazum je zaključen u Derventi 28. marta 1992. godine s ciljem rješavanja krizne situacije na području općine Bosanski Brod”.

Kako se u mnogim tekstovima navodi da nisam pregovarao o smirivanju situacije u Bosanskom Brodu, već da sam tu ostao da omogućim Srbima da preuzmu kontrolu i nad Bosanskim Brodom i nad Derventom i da sam te gradove zapravo predao Srbima, podsjećam da je generalni sekretar Predsjedništva Slovačke Republike 30. marta 1992. godine uručio pismo Akzenu Miletu Hermadžiću, g. 011-274/92) svim članovima Predsjedništva u kojima je napisao da radi upoznavanja sa situacijom "zaključke sporazuma između delegacija Predsjedništva i Vlade SR BiH dostavlja sa predstavnicima Kriznog štaba općine Bosanski Brod i predstavnicima Kriznog štaba općine Bosanski Brod i predstavnicima Kriznog štaba općine Bosanski Brod Predstavnici Evropske zajednice Monitoring opštine Bosanski Brod." Na kraju pisma piše: “Sporazum je zaključen u Derventi 28. marta 1992. godine, s ciljem rješavanja krizne situacije na području općine Bosanski Brod”. U vrijeme tih razgovora upoznao sam Armina Pohara, koji je kasnije radio za Aliju Izetbegovića i hrvatske vlasti, ali do danas nisam promijenio utisak o tom čovjeku, a njegov intervju, koji sam djelimično citirao, potvrdio mi je da je riječ o čovjeku visoke moralne dosljednosti. (Ubaciti faksimil zaključenja sporazuma od 28. marta 1992. godine)

Slična situacija je bila u Derventi i Bijeljini i drugdje gdje su izbijali sukobi. Jedino meni nije bilo žao, svi ostali su mislili da su im životi i sigurnost važniji od mira u Bosni i Hercegovini. Istina je da sam imao reputaciju (naročito kao izborni pobjednik) i da su me poštovali i Srbi i Muslimani i Hrvati i JNA.

Proljeće 1992. godine bilo je izuzetno turbulentno i burno. Tako smo 2. aprila iz Bijeljine dobili dojavu od SDA da su muslimani napadnuti u Bijeljini i da je neminovan masakr. Odmah sam predložio da formiramo tročlanu komisiju od članova Predsjedništva i izađemo na teren. Alija nije išao na krizna žarišta, Ganić se izjašnjavao kao musliman tek kada su funkcije bile podijeljene, pa je zaključeno da idemo Franjo Boras, Biljana Plavšić i ja. Boras je rekao da mu je dosta u Bosanskom Brodu i da je zadnji put bio tamo gdje su izbili sukobi, te da neće ići u Bijeljinu. Očigledno je nagovijestio da Kljujić sada treba da ide, ali to nije rekao naglas. I Biljana Plavšić je rekla da ni ona neće ići. Generalno govoreći, članovi Predsjedništva rijetko su bili otvoreni i direktni u međusobnoj komunikaciji. Kako je Biljana Plavšić jasno rekla da ni ona neće ići, po toj logici ni ja nisam smjela ići u Bijeljinu. Odlučeno je da odu Jerko Doko, ministar odbrane i Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova. Rekao je da ima hitan posao i da će doći helikopterom. Nisam htio koristiti helikopter jer je Predsjedništvo odbilo da donese propise o korištenju helikoptera kao io nizu drugih pogodnosti za članove Predsjedništva, pa su helikopter i druge pogodnosti korištene spontano i bez ikakvog reda i organizacije.

Ugljenik, na srpskoj barikadi, zaustavili su nas i nisu nam dozvolili da prođemo dalje. Insistiram da nas puste i tražim da nas povežu sa izvjesnim Jankovićem (po činu, mislim, pukovnikom!?) koji je navodno komandant. Dolazi nam major i moli nas da ne idemo dalje jer kaže da je opšti haos u Bijeljini - nema komande, ima čitava vojska raznih uniformi i ne zna se ko je kome nadređen i niko ne može da kontroliše da li će neko povući obarač ili ne. U jednom trenutku naš auto je bio potpuno opkoljen od strane vojske. Ispred nas na putu, oko puta i iza nas bili su vojnici i mi stvarno nismo mogli ništa. U tom trenutku, 70 do 80 dobro naoružanih vojnika sa bajonetima na puškama krenulo je prema nama i pitalo nas da li imamo oružje. Pratnja je bila razoružana, a službeni pištolj nikada nisam raspakovao, niti ga izvadio iz fioke stola u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, pa je jasno da oružje koje sam imao u formaciji nisam nosio niti koristio. Njihov vođa nam naređuje da legnemo na zemlju i upire oružje u nas. Svita i delegacija leže, a ja ostajem da stojim. Opet mi naređuje da legnem, a ja odgovaram da sam član Predsjedništva BiH i da može pucati u mene, ali ja neću ležati. Nakon što je treći put ponovio nalog, bio sam siguran da nema nalog za likvidaciju. Cijeli ovaj događaj trajao je prilično dugo.

U toj napetoj situaciji, o kojoj nikada nisam javno govorio jer nisam želio da ugrozim svoju pregovaračku poziciju, u jednom trenutku se pojavio meni nepoznat čovjek. Ispostavilo se da je to Arkan, on me pozdravlja kao predsednik države i kaže da ga je zvala Biljana Plavšić kada je dobila informaciju da smo zaustavljeni na barikadama. Arkan se izvinio i priznao da komanda nije uspostavljena, da pokušavaju da uspostave kontakt sa Jankovićem, pa je predložio da se vratimo i dođemo sutra kada se uspostavi komandni sistem. Vratili smo se u Predsjedništvo. Delimustafić je izbjegao taj događaj jer se nije ni pojavio. U Predsjedništvu su mi se izvinili Biljana Plavšić i Nikola Koljević, ističući da se to nije smjelo dogoditi, pogotovo ne meni, koji sam stalno na terenu i u žarištu sukoba. Podnio sam izvještaj na sjednici Predsjedništva i dogovoreno je da tročlana delegacija sutra ponovo krene. Boras je opet odbio, pa smo Biljana Plavšić i ja krenuli u ime Predsjedništva BiH. Arkan nas je dočekao ispred Opštine Bijeljina. Tada se desila scena kada su se Plavšić i Arkan ljubili, a ja sam stajao. Biljana Plavšić u svojim memoarima to opisuje ovako: „Iza priloga se nasmiješio kao dijete i krenuo pravo prema meni, zagrlio me i poljubio, a ja sam mu se zahvalila što me je saslušao i pustio te ljude. Bila sam mu zaista iskreno zahvalna i pitala sam ga da li mu je Arkan ime ili prezime. Ali kako je on rekao, on je rekao nečiji laj. njemu: treba joj zahvaliti što te je oslobodila, a Babo kaže da bi se izvukao bez ičije pomoći." (Biljana Plavšić, svjedok, Banja Luka, 2005.)

Po ulasku u salu za sastanke pitam da li tamo ima muslimana. Odgovaraju da nema jer se niko nije javio. Pristajem da ostanem na sastanku pod uslovom da nakon toga pozovem muslimane preko Radio Bijeljine, obiđem ulice oko centra grada, obiđem ranjenike u bolnici i obiđem porodice čiji su članovi umrli, što su svi prisutni prihvatili.

Vrlo malo muslimana je došlo nakon mog poziva. Iz razgovora sam shvatio da su se u gostionici posvađali Srbin i Musliman, te sam predložio da SDS i SDA sjednu i pronađu rješenje spora, jer su mnogi građani birali jednu ili drugu od sukobljenih strana. može eskalirati ako se ne smiri, a Alija je tražio da se objavi da je u Bijeljini ubijeno tri hiljade muslimana. Kasnije je gradonačelnik Bijeljine izjavio da je ova Alijina izjava o tri hiljade ubijenih u Bijeljini ispraznila Zvornik od muslimana. To je problem funkcioniranja SDA, koja Alijinu evidentnu laž prihvata kao istinu.

Knjiga Hasana Biščevića, mog šefa kabineta u Rijeci, koji je ubrzo prešao na Aliju i postao plaćeni pisac knjiga usmjerenih protiv mene, najbolje svjedoči kako se laži proizvode i kako se neprestano prenose i umnožavaju kao istine. Tako je u knjizi naslovio "Abdićev put u izdaji", npr. na str. 110, koji piše o mojim posjetima Bosanskom Brodu i Bijeljini, navodi: "Svi ti dani i ta sumnjiva putovanja zastrti su debelim mračnim zavjesama njegove tišine". Samo malo dalje, opisujući kako odbijam da legnem na zemlju u Bijeljini, zaključuje: "...pa zlobni major Mauzer je nešto govorio na motorolu, a onda je stigao Arkan i oni su razgovarali, pa je vođa zloglasnih hordi savjetovao "Babu" da se više ne pojavljuje, jer im se ponekad ni to ni dogodilo, a ni Abdiću ne može ništa. odijelo prljavo, jer stvarne opasnosti nije bilo." Kako bi izgledao uvjerljivo i uvjerio čitatelja da je objektivan, nastavlja: „Doduše, teško će povjerovati onima koji su prošli kroz poniženje i zagledali se u otvore uperenih cijevi, ali neki od učesnika, kada se sve stišalo, bili su spremni da na cijeli slučaj sagledaju drugačije. Prema njihovoj priči, Mauzerova akcija je, prema njihovoj priči, morala biti stalno otvorena i pažljivo planirana akcija u odnosu na Arkana. uplašiti Abdićevu grupu i pokazati ko je bio "gazda" u tom dijelu ranije zajedničke bosanske kuće.(...) Kada je "zaplet" dostigao vrhunac, trebao je da se pojavi drugi Željko Ražnjatović, u ulozi velikodušnog spasitelja sa dobronamjernim savjetom da, kao, ponekad ni on ne može ništa učiniti za njih, a da im se to ne čini, samo da im se to ne čini, a da im se to ne čini. Bosna, zapravo, više ne postoji”.

Već sam pomenuo da su godinama oko mojih pregovora na terenu stvarali famu o tome kako sam ja pregovarao sa JNA kao njihov čovjek i da je nakon svakog mog pregovora neki od tih gradova ili općinskih mjesta pao u ruke Srba. Najbolji primjer podmetanja i zamjene teza je moja intervencija i molba generalu Nikoli Uzelcu da iz zatvora izađe tadašnji ministar u Vladi RH Muhamed Zulić (član HDZ-a), Azis Mikić (potpredsjednik Muslimanske demokratske stranke RH) i Hasan Ćelimović (iz Stranke Muslimanske demokratske stranke Bosne i Hercegovine i HNS). Tog dana sam putovao iz Velike Kladuše u Sarajevo i kada sam stigao u kabinet našao sam poruke da su me u nekoliko navrata zvali Hrvoje Šošić i predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, a Alija Izetbegović mi je rekao da se hitno javim Tuđmanu. Vrlo brzo sam se dočepao predsjednika Tuđmana i on mi je objasnio da su ova trojica uhapšena pod čudnim okolnostima i zamolio me da stupim u kontakt sa generalom Nikolom Uzelcem, koji je bio komandant Banjalučkog korpusa. Generala Uzelca sam dobio tek kasno popodne i pokušao da mu objasnim o čemu se radi. Obećao je da će provjeriti gdje se ti ljudi nalaze jer je rekao da nema informacija da su uhapšeni. Kasno u noć je najavio da su već u zatvoru u Kninu, da će prekosutra biti u Banja Luci i da se tamo nađemo. Obećao je da će me u Jajcu čekati policijski auto i otpratiti do Banja Luke. Insistirao sam da to uradimo odmah sutra, a general Uzelac je na kraju rekao da traži razumijevanje jer su pretučeni i da im treba dan-dva da se oporave od batina.

Kada sam krenuo za Banju Luku, dočekala me je pratnja milicije u Jajcu, ali nismo išli magistralnim putem, već sporednim putevima (preko Šipova i Mrkonjić Grada do Banja Luke). Kada sam se požalio Uzelcu da se vozimo sporednim putevima, general mi je rekao da su dobili sasvim pouzdanu informaciju da se na mene sprema atentat i da će to pokazati kako su me Srbi likvidirali i da zato ne žele da rizikuju da se voze po glavnom putu.

Ministar Zulić i njegovi prijatelji bili su veoma uplašeni. Uzelac je rekao da će ih njegov čovjek od povjerenja, Musliman, dovesti u Sarajevo za dan-dva kada se potpuno oporave. Vratio sam se i zamolio Huseina Ćuka, čija je supruga ljekar, da ih primi u stan i da se ona brine o njima. Nakon nekoliko dana oporavka, Husein Ćuk ih je lično svojim automobilom odvezao u Zagreb. Tako da sam na intervenciju dvojice predsjednika Tuđmana i Izetbegovića otišao kod generala Uzelca da ovu trojicu oslobodim iz srpskog zatvora u Kninu. U brojnim knjigama i spisima moj kontakt sa generalom Uzelcem pretvorio se u pregovore o Bosanskoj Krupi, koju sam navodno predao Srbima i dogovorio iseljavanje Muslimana. Niko nije naveo pravi razlog zašto sam otišao u Uzelac, rizikujući svoj život. (Uzelac je imao informaciju da su Muslimani hteli da me likvidiraju.) Da stvar bude gora, danas se slobodno može reći, trojka je švercovala oružje, zarađivala velike svote novca i kada je Srbina uhvatila milicija, nisu imali valjano objašnjenje šta su radili i zašto su bili na teritoriji koju su kontrolisali Srbi. Tako sam postepeno pretvoren u saradnika Jugoslovenske vojske i četnika, a na kraju i u izdajnika muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Da bi apsurd bio potpun, treba se prisjetiti da je taj isti Muhamed Zulić, nakon otprilike pola godine, u Saboru Republike Hrvatske tokom sjednice, a tokom javnog TV prijenosa, sa govornice postavio pitanje "ko je tom četniku Fikretu Abdiću dao hrvatski pasoš". Odgovorio mu je predstavnik Županijskog doma kojeg je imenovao predsjednik Tuđman, gospodin Hrvoje Šošić, žestoko psujući pred mikrofonima i kamerama, vrlo žestoko i oštro, ističući da sam pasoš dobio za svoje zasluge, te da je šteta što sam njega, Zulića, izvukao iz zatvora u srpski zatvor, jer bi bolje da je bio četnik u srpskom zatvoru. , op.a) koji je riskirao svoj život kako bi njega i njegove suradnike izvukao iz kninskog zatvora. Slična situacija je bila i s vodoopskrbom Zadra. Predsjednik Tuđman me zamolio da kontaktiram Martića kako bi Zadar barem donekle osigurao pitku vodu. Vodio sam telefonske razgovore iz svoje kancelarije u zgradi Predsjedništva i svi su znali s kim razgovaram. Nisam to ni krio jer sam tada, a i danas, smatrao da je najvažnije pregovarati i izbjegavati sukobe u kojima stradaju nevini ljudi. A jedan spašeni ljudski život je vrijedan truda i pregovora sa neprijateljem. Osim toga, moj ured je, po svemu sudeći, bio zvučno izolovan, za šta je direktno odgovoran Alija Izetbegović, po čijem nalogu je to i urađeno. Ti telefonski razgovori i kontakti sa vodećim ljudima bivše JNA kasnije su korišteni kao krunski dokaz da sam stalno bio u kontaktu sa četnicima i da sam radio za njih, a protiv BiH i njenih naroda.

Kada pominjem zvučnu kancelariju i ulogu tajnih službi, želim da istaknem da je to još uvijek gotovo neistražena tema o kojoj se, zbog prirode rada tajnih službi, ne govori puno ili uopće. Ali i ono što je do sada napisano otkriva ogromne razmjere zloupotreba tajnih službi. Alija Izetbegović je imao potrebu da kontroliše sve u šta ili u koga nije vjerovao. U knjizi "Državna tajna" (Sarajevo, 2003.) Semir Halilović navodi: "U svom pismu pripadnici SDB-a su napisali da su slušali Fikreta Abdića jer je postupao protivustavno, ali da za to postoji rješenje od 6. avgusta 1993. godine pod brojem 03-150!" (str. 247) U to vrijeme sam još bio član Predsjedništva BiH, pa je mnogo jasnije kako su se ponašali drugi koji su prisluškivani, ali nisu bili tako visoko pozicionirani. Međutim, Semir Halilović na drugom mjestu jasno ukazuje da je pokrovitelj takvog rada Alija Izetbegović, pa piše:

 "Skandalozno je da je Izetbegović na isti način reagovao iu slučaju prisluškivanja Ganića i u slučaju Silajdžića. On je javio da zna za to, ali da nije pametno bilo šta dalje. Alija je jednostavno imao dvije struje unutar tajne službe koje su radile paralelne poslove i o njima ga obavještavale paralelno.

S tom razlikom što je Munja Alibabić imao svoj domet sa Alijom, dalje od kojeg ga Izetbegović nije htio pustiti, a Alispahić je imao beskrajno slobodne ruke za sav prljavi posao koji je odlično radio." Semir Halilović koristi obilje dokumenata tajnih službi, uključujući i njegovu izjavu "ko je dao zeleno svjetlo da prisluškuje ove službe u okviru same situacije predsjednika Alija Izet?" Ulazeći u razradu ove teme, citiram završnu izjavu Semira Halilovića: "Ako će Alibabić, Alispahić i Mujezinović reći da su od Alije dobili naređenje da slušaju sve živo što se kreće u državi, onda se ovdje postavlja sasvim logično pitanje, ko je njima naredio šefovima tajnih službi da slušaju Izeta???"

Obilazak terena me je konačno uvjerio da mir u Bosni i Hercegovini neće biti moguće bez intervencije SAD-a. Stoga sam sastavio pismo tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu Bushu i predložio članovima Predsjedništva BiH da to pismo pošaljemo kao kolektivni šef države. Nakon dugog oklevanja, Predsjedništvo je 20. aprila 1992. godine zaključilo da nema razloga za slanje tako alarmantnog pisma i ostavilo na meni da pismo pošaljem u svoje ime kao člana Predsjedništva, što sam i učinio. Nazvao me tadašnji američki ambasador u Beogradu Warren Zimmermann i telefonom potvrdio da je primio pismo, ali da SAD neće ništa poduzeti jer se radi o pismu člana Predsjedništva BiH, a ne Predsjedništva BiH kao kolektivnog šefa države.

O tome piše i Hasan Biščević u knjizi "Gusjenica u vrtu zlatnog ljiljana", koja je izašla u Rijeci 1992. godine, dok je Biščević još bio šef moje kancelarije u Rijeci, te u drugoj knjizi "Abdićev put u izdaju". Govoreći o pismu koje sam poslao Bushu, a Biščević nije mogao znati puno detalja jer je u to vrijeme boravio u Rijeci, u drugoj knjizi piše: "Najzanimljivija stvar, od svega, bila je ta uvjerenost u američku intervenciju. Ona je od samog početka priznala, u svim neslužbenim, poluslužbenim i vjerojatno to u najdramatičnijem i najkorisnijem dijelu razgovora, samo u najzvaničnijem dijelu. pismo za štampu Georgeu Bushu - otvoreno je, sredinom maja, zatražio dotadašnji pacifistički član Predsjedništva Republike Fikret Abdić. Nakon toga su se predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država obraćali mnogi, ali samo je Abdića, na kraju svoje ambasadorske karijere na ruševinama Jugoslavije, pozvao Voren Zimerman za vrijeme dugog razgovora koji je upravo pominjao. (str. 3132)

Namjerno citiram ovaj dio iz Biščevićeve knjige jer je kasnije moje pismo Bushu bilo ismijano, a neki autori su čak izrazili sumnju da je pismo ikad poslano. Moguće je da je cijelo Predsjedništvo Republike BiH stalo iza ovog pisma i pozvalo SAD da se umiješaju u krizu koja je rasla iz sata u sat, kako bi se situacija u BiH, možda, razvijala malo drugačije i sa manje krvi i razaranja.

Jedan od najbizarnijih događaja dogodio se krajem aprila 1992. Uspio sam sazvati sjednicu kantonalnih odbora SDA, SDS i HDZ u Bihaću za 26. april. To je ujedno i posljednji sastanak tri glavne stranke u BiH na tom nivou prije početka ozbiljnih ratnih operacija. Imali smo sastanak u zgradi Općine i u jednom trenutku je došao čovjek sa telefonske centrale i zamolio me da se javim na telefon jer me u Karlovcu čeka nekoliko hiljada ljudi koji su došli iz inostranstva braniti Bosnu i Hercegovinu. Bio sam jako iznenađen jer nisam imao informacije o tome. Javio sam se na telefon i rekao čovjeku da ne mogu odmah doći jer moram preko Splita i Rijeke do Karlovca. Naime, putne (i druge) veze su već bile u prekidu zbog blokada u SAO Krajini i Republici Srpskoj. Nakon što smo završili sastanak, sjeo sam u auto i krenuo prema Karlovcu. Ove navode može potvrditi i tadašnji gradonačelnik Bihaća Nenad Ibrahimpašić, jer je sa mnom djecu poslao kod rođaka u Rijeku kako bi bila sigurna.

Kad sam sutradan stigao u Karlovac, tamo je bilo oko tri do četiri hiljade ljudi. Objasnili su mi da su ih pozvali Šefko Omerbašić i Mustafa Cerić uz saglasnost Alije Izetbegovića, a pozvali su mene jer znaju da ih iz Karlovca mogu odvesti do odredišta u BiH. Objasnio sam im da to nije moguće i da će izazvati krvoproliće samo ako pređu teritoriju koju kontrolišu Srbi. Posebno sam naglasio da nema potrebe prekidati njihov rad da bi se branila Bosna i Hercegovina jer imamo dovoljno boraca, ali nedostaje opreme, naoružanja i pomoći u hrani i svim ostalim potrepštinama. U Karlovcu su me dočekali Muhamed Zulić i Azis Mikić, koji nisu bili nimalo zadovoljni mojim stavom. Neko me je upozorio da i ti ljudi imaju nešto oružja - nekoliko zolova i nešto bombi i pešadijskog oružja. Čak se pričalo da će nas pucati, međutim, ljudi su prihvatili moje objašnjenje. Kada sam im rekao da su svi putevi zatvoreni, a dobar dio miniran i da će sa tih nekoliko pušaka i pušaka dati povod Srbima da ih ubiju, ljudi su se razišli i vratili odakle su došli.

Naravno, Zijad Kadić je u raspravi na skraćenoj sjednici Skupštine BiH (29.09.1993.), kada je pokušano da me opozovu kao člana Predsjedništva BiH, iskoristio ovu epizodu da me prikaže kao izdajnika i protivnika muslimanskog naroda, ističući da je upozoren da je već 19. aprila 1991. godine upozoren da je u "zapisu o stvaranju male države" (1991.) sjednici Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 28. i 29. septembra 1993.)

Nevjerovatno je koliko teško plaćeni autori pokušavaju dokazati da je oružani sukob bio neizbježan. Pri tome se ne biraju sredstva, pa i moja supruga Fazila postaje jurišnica sa prve borbene linije. Huskić piše da je Narodna odbrana otvorila vatru, a zaboravlja da je Narodna odbrana formirana tek 12. oktobra, odnosno više od 10 dana nakon što Huskić opisuje sukob na Johovici. Osim toga, on sukob locira i datira u 1. oktobar, a opisani događaj se dogodio 3. oktobra. Jednostavno, činjenice nisu bitne kada hoće da optuže mene i ljude koji su me podržavali. Bitno je optužiti i zalijepiti etiketu izdajnika i protivnika i onda je sve u redu. Istina je sasvim drugačija. 5. korpus nas obavještava da je sa prve linije fronta prema Srbima podignuta vojna snaga od oko 1.200 vojnika, da je porinut jedini tenk koji je 5. korpus imao kao i jedina Praga i da se ova vojna snaga pod komandom Dudakovića kreće u Skokove umjesto na Johović. Taj izvještaj iz štaba 5. korpusa jasno pokazuje da je tamo bilo ljudi koji su bili bliski ideji autonomije, ali to nisu smjeli javno reći zbog pretjerano "demokratskog" načina funkcionisanja 5. korpusa. Osnivačka skupština DNZ-a održana je 3. oktobra u Prehrambeno-prehrambenoj industriji Agrokomerc i, nakon saznanja da se jake vojne snage 5. korpusa kreću prema Johovici, narod je krenuo u dvije grupe - jedna prema Johovici, druga prema Skokovima. Na osnivačkoj skupštini bilo je oko 20.000 ljudi i niko ih nije organizovao i poslao ni u Johovicu ni u Skokove. Ljudi su krenuli sami, spontano se suprotstavljajući represivnim mjerama koje su imale za cilj da zaustave demokratsko pravo na formiranje nove političke stranke. U trenutku dok sam još govorio na osnivačkom sastanku DNZ-a, čuo sam nešto o tim namjerama i na tom sastanku sam javno pozvao Aliju Izetbegovića, Ejupa Ganića i Rasima Delića da dođu u Skokove na razgovore kako bi se demokratski dogovorili o prekidu blokade i uspostavljanju komunikacija kako bi se počeli rješavati svi otvoreni problemi. Čak sam rekao da ako se boje mogu otići u francuski bataljon, tražiti zaštitu i doći svojim oklopnim vozilima, s obzirom da je to maksimalna garancija sigurnosti. Alija odbija poziv i odgovara da mi neće stati na noge, kao da sam ja važan, a ne mir i demokratski procesi u Bosni i Hercegovini. Odbijajući da "dođe u Veliku Kladušu", Alija zaboravlja da je u jesen 1990. godine zaista došao u Veliku Kladušu, kada je organizovan najveći skup muslimana ikada održan u Bosni i Hercegovini. Nakon tog sastanka shvatio je da će, nakon mog ulaska u SDA, pobijediti na izborima, tako da mu nije bilo teško stati na noge. Rekao mi je da mogu razgovarati samo sa 5. korpusom jer i tada planira da je jedini mogući ishod razgovora i dogovora oružani sukob.

Razmišljao sam šta da radim i odlučio da u interesu mira i dogovora razgovaram sa komandom 5. korpusa. Mir i mirno rješenje svih nagomilanih problema bilo je važnije od forme s kim sam razgovarao i ko je prvi pružio ruku pomirenja i pokazao spremnost za pregovore. Međutim, i komandant 5. korpusa Dreković, po uzoru na svog uzora Aliju Izetbegovića, također odbija doći na pregovore. Odlučuje da pošalje jednog od svojih pomoćnika iz komande korpusa, izvjesnog Sejdića. Čim smo sjeli da razgovaramo, po Sejdićevom držanju i stidljivom izgledu postalo mi je jasno da on nema ovlasti da pregovara i da je sve to obična farsa. Na trenutak sam čak pomislio da odustanem od svega i da se povučem, ali je prevagnula misao da je svaki razgovor bolji od oružanog sukoba i nastavili smo razgovor.

Dogovoreno je da delegacija Predsjedništva BiH dođe na razgovor u Veliku Kladušu i da se svi sporovi rješavaju mirnim putem. A u Veliku Kladušu došla je delegacija Predsjedništva BiH koju su činili Mustafa Cerić, Rasim Delić i komandant 1. korpusa Oružanih snaga BiH zvani Italijan. Međutim, niko od članova delegacije nije ni pokušao da razgovara sa mnom. Odmah po dolasku, Mustafa Cerić odlazi na Radio Bihać i optužuje me za izdaju i secesiju i izazivanje međumuslimanskog rata. Muhamed Filipović u svojim memoarima navodi da delegacija nije ni došla na sastanak, već da su samo raspirivali vatru i pogoršavali ionako napetu situaciju. Tada je Mustafa Cerić, naibu reis, dao intervju "Ljiljanu, listu za slobodnu Bosnu i Hercegovinu" pod naslovom "Pobjeda ili časna smrt" u kojem jasno kaže "Imamo svoj moto, kao što je: časna smrt ili pobjeda!" i operativno obećava "da ćemo izdati fetvu da svaka muslimanka rodi petoro djece - troje sebi, dvoje Bosni" jer bi "to bio odgovor najvećem krvniku bosanskih muslimana, koji je rekao da se ne boji muslimanske atomske bombe jer je nema, ali da se boji demografskih bombi". U istom broju Ljiljana objavljeni su rezultati istraživanja Ljiljane u Cazinskoj krajini pod naslovom na naslovnoj strani "Fikret Abdić je đavo!" i konstatacija da je "bivši "babo" postao izdajnik bosanskog naroda" kojem je "samo 1,3% bh. građana i dalje tuklo baku. Najveći procenat svjedoči da je Fikret Abdić izdajnik". Sigurno je da moj nadimak Babo nije slučajno napisan malim slovima, a jasno je i da ne treba previše vjerovati rezultatima ankete, jer je ona bila usmjerena i usmjerena na moju diskreditaciju i eliminaciju. Mustafa Cerić je imao veoma značajnu ulogu u tom poslu.

Kada spominjem Mustafu Cerića, moram podsjetiti da je nedugo nakon što je na Radio Bihaću podigao optužnicu protiv mene za izdaju, otišao i u zatvor u Bihaću. Tamo su bila zatočena dvojica terorista koji su ubili pratnju Irfana Saračevića - Vardić i Pirić. Malo je poznato da se nakon smjene Irfana Saračevića sa mjesta načelnika CSB Bihać situacija u Bihaćkom okrugu jako naelektrizirala. Navedeni kriminalci Vardić i Pirić, zajedno sa grupom ljudi slične prošlosti, terorizirali su cijelo područje. Nakon radnog dana, Saračević je sa kolegama odlazio u kafić Marlboro na obali Une, gdje su sumirali prethodni dan i planirali naredni. Ova teroristička grupa je u izdajničkom napadu u noći između 19. i 20. jula ubila Adema Tutića, Rasima Alagića, Arisa Begića i Nisvetu Abdagić Cecu, a sa njima je trebao biti i Irfan Saračević, koji se te večeri osjećao loše i otišao od kuće. (vidi: krajina.ba/ Ispovijest Muhameda Hadžića, 28. 2. 2013.) Umjesto da ih sudi, Cerić ih je posjetio, a odmah nakon Cerićeve posjete te ubice su puštene, a Cerić im je rekao - Idite odmah kod Johovića da branite islam! Vardić je poginuo u okršaju na Johovici.

Međutim, istog dana, 3. oktobra, odnos radikalnih pripadnika 5. korpusa i Johovčana i Skokovaca prijeti eksplozijom nezadovoljstva i situacija postaje izuzetno opasna i napeta. Videvši šta se dešava, deo pripadnika 5. korpusa - pripadnika 521. i 527. brigade 5. korpusa stao je na stranu naroda, a protiv ostatka 5. korpusa. U postojećoj literaturi svuda se navodi da je Narodna odbrana AP ZB započela pucnjavu u kojoj je ubijeno i ranjeno više osoba. Međutim, to ne odgovara istini jer je Narodna odbrana AP ZB osnovana tek 12. oktobra 1993. godine, odnosno skoro punih deset dana nakon Osnivačke skupštine DNZ i sukoba na Johovici i Skokovima. U postojećoj literaturi koju je napisala SDA, uporno se ističe da se sukob dogodio na Johovici, a da se pritom Skokov ni ne spominje, kao da tamo nije bilo isto kao na Johovici. Johovica se namjerno gura kao početna tačka međumuslimanskog sukoba, kasnije rata. Johovica se nalazi na području općine Velika Kladuša i na ovaj način se dalje ističe da je jedino u toj općini postojao snažan osjećaj prihvatanja autonomije i da su stanovnici Velike Kladuše, vjerovatno pod mojim uticajem, bili za autonomiju, dok ostali stanovnici tog područja nisu. I na taj način se stalno produbljuju razlike među muslimanima i iznova se reproducira međusobna netrpeljivost između pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine. Sasvim je jasno da je Alija planirao ovaj sukob i samo tražio izgovor da ga otpočne. Osnivanje nove političke stranke - DNZ - na tom području predstavljalo je dovoljno veliku opasnost za SDA i za Aliju lično, te se on odlučio na konačan obračun. Sigurno je da bez njegovog pristanka vojna komanda 5. korpusa ne bi samostalno donijela odluku o otvaranju vatre na goloruke i nenaoružane ljude u Johovici i Skokovima. Ali, potrebno je jasno i glasno reći ono što se prešućuje toliko godina - sukob na Johovici i Skokovima nije sukob pripadnika 5. korpusa i ljudi koji su se okupili na osnivačkom skupu nove političke stranke, stranke za koju su pretpostavljali da ih neće izdati i izdati kao što je uradila SDA? Dvije brigade 5. korpusa (521. i 527. brigada) su se zapravo sukobile sa ostatkom 5. korpusa kod Johovice i Skokova. Te dvije brigade stale su u odbranu svojih roditelja, žena i djece, rodbine i prijatelja koji su se okupili na Johovici i Skokovi protestirajući protiv represije koju je 5. korpus počeo da sprovodi nad ljudima koji su podržavali inicijativu za autonomiju i koji su žarko željeli osnivanje nove stranke kojoj su vjerovali. Do danas, propaganda SDA i vladajućih grupa, sukob na Johovici i Skokovima prikazuje kao početak bratoubilačkog rata muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Uporno se ne spominje da je u Skokovima bilo pucnjave i da su i Cazinjani branili ideju autonomije jer su shvatili da sa strankom poput SDA i liderom poput Alije neće daleko dogurati. Forsirajući Johovicu kao jedino mjesto ovih sukoba, oni žele svu krivicu i odgovornost prebaciti na mene i Kladuščane kao nevoljne i loše muslimane i ljude koji izdaju nacionalne interese zemlje u koju se zaklinju i za koju su ginuli.

Ovdje treba podsjetiti da je prvi put vojska pucala na ljude na području zapadne Bosne za vrijeme Cazinske pobune u maju 1950. godine. Drugi put je dio pripadnika 5. korpusa otvorio vatru na nenaoružane ljude u Skokovu i Johovici u oktobru 1993. godine, po naređenju Alije Izetbegovića, a pripadnici Deo pripadnika 5. korpusa su otvorili vatru na nenaoružane ljude u Skokovu i Johovici u oktobru 1993. godine, po naređenju Alije Izetbegovića521, a vatru su vratili pripadnici istog Bripskog korpusa521. nenaoružani ljudi. Nezamislivo je da bilo koja vojna formacija (u ovom slučaju dio 5. korpusa) - regularna OS BiH - otvara vatru na narod bez saglasnosti Vrhovne komande i predsjednika Predsjedništva BiH. Još uvijek postoji nekoliko sličnosti (ali i razlika) između Cazinske bune i početka međumuslimanskog rata u Johovici i Skokovima. U vrijeme Cazinske bune tadašnja JNA bila je multinacionalna i ideološki indoktrinirana, pa je donekle razumljivo da se naoružala protiv seljaka koji su protestirali zbog prevelikih otkupnih kvota poljoprivrednih proizvoda (naročito zbog vrlo sušne godine!). Ovaj nedavni napad dijela 5. korpusa na narod je teže objasniti jer je muslimanska vojska pucala na Muslimane. Huska Miljković se često spominje kao čovjek koji je tokom Drugog svjetskog rata spasio muslimanski narod Cazinske krajine od četništva igrajući između partizana i njemačkih snaga i sa svojom muslimanskom milicijom štiteći mir i narod na tom području. I mene i Agrokomerca uspoređuju s njim - jer smo i mi imali sličnu ulogu u očuvanju mira i ljudskih života na tom području. I još jedna sličnost - nakon Cazinske bune, vlasti su sa područja Velike Kladuše, Cazina i Slunja protjerale preko stotinu porodica sa više od 770 članova tih porodica. To je kazna bez presedana, koja nije zasnovana na tadašnjim zakonima i propisima, ali dovoljno govori o snazi ​​same pobune s jedne strane, kao i snazi ​​represivnog odgovora s druge strane.

Malo je poznato da je tokom rata u BiH postojala ideja da se cijela Zapadna Bosna isprazni i muslimanski narod preseli na prostor istočne Hercegovine, te da se to područje naseli Srbima koji bi onda formirali kompaktnu teritoriju koja bi povezivala SAO Krajinu, Republiku Srpsku i prostor Zapadne Bosne bez muslimana. Alija je vrlo ozbiljno pregovarao sa liderima Srba u Bosni i Hercegovini, Karadžićem i Mladićem, ali se ta informacija nikada ne iznosi i prešućuje. Koliko god se ova pitanja prećutkivala, nešto procuri.

Tako Mustafa Čengić u knjizi "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira" piše o još jednoj ideji preseljenja muslimana - iz Srebrenice u Vogošće: "Pod neshvatljivim okolnostima, komandni kadar se povlači sa te teritorije (područje Srebrenice - op.a.), a istovremeno na slabu liniju Bosne i Hercegovine izdaju naredbu na sve slabe linije Srbije zbog naoružavanja". srpske opsade Sarajeva.To je srpskoj vojsci dalo signal i alibi za generalni napad, koji bi se bez nje sigurno desio jer su se srpske jedinice za to pripremale dugo.Sve se to poklapa sa aktivnim diplomatskim angažmanom Alije Izetbegovića u rješavanju pitanja ove sigurne zone UN-a, na način da će stanovništvo koje bi se preselilo u Srebrenicu iz Srebrenice napustilo ovu mogućnost. delegacija Srebreničana u Sarajevu, koja je to sa gnušanjem odbila“. (str. 195196) O tome piše i Ibran Mustafić u knjizi "Planirani haos 1990. 1996." i iznosi skoro istu tezu: "Nakon nestanka Srebrenice, Hakija Meholjić je počeo pričati o tome kako je Izetbegović nudio Srebrenicu u zamjenu za Vogošću. Počele su i poslijeratne priče da je Izetbegović rekao da mu je Clinton nudio da će četnici ući u Srebrenicu, pobiti pet hiljada ljudi, a da će nakon toga Zapad da se umiješa, ali da se o tome nikada ne umiješa vrh. u Sarajevu nakon rata, a da narodu po povratku u Srebrenicu ništa ne govorim. Da za ovu informaciju nisam saznao iz povjerljivih izvora, ostao bih u dilemi šta je istina, s obzirom da sam iz prethodnog iskustva znao da je Hakija čovjek koji je vješt u konstruisanju neistina, a moral mu je dosta daleko." (str. 301) Bilo bi zanimljivo danas čuti Ibrana Mustafića i zamoliti ga da precizira iz kojih je „povjerljivih izvora“ saznao za ove informacije. Danas je vjerovatno mnogo manje opasno imenovati te izvore, a “ljudima nakon povratka u Srebrenicu” treba reći istinu”.

„U svjetlu sporazuma Izetbegović-Milošević s jedne strane, i sporazuma Tuđman-Izetbegović s druge strane, o razgraničenju novougovorenih republika, treba posmatrati događaje iz septembra '93. godine, kada je delegacija Srebrenice pozvana da prisustvuje Skupštini (Svebosanskom saboru, op.a.) koji će biti ponuđeni za razmjenu Vošća Sarajevo i naselja Vošća Srebrenica, op.a. de facto se dešavaju nakon rata. Ovakva ponuda je direktan svjedok podjele RBiH" (Semir Halilović: Državna tajna 2, Vojska poražene ideje, Sarajevo, 2007, str. 209) U postojećoj literaturi, koju su uglavnom proizvodili apologeti i plaćeni pisci Alioje Izetbegovića, po pravilu kada se govori o bosanskohercegovačkoj i glavnoj diviziji Bosne i Hercegovine. Citirajući ova pisanja koja su uslijedila nakon Alijine smrti, može se vidjeti da to baš i nije tako i da je sam Alija, koji je uporno tvrdio da se zalaže za cjelovitu BiH, ipak bio sklon ovakvim podjelama i trgovanju teritorijom BiH. Nemam razloga da sumnjam u ono što pišu i navode Čengić i Mustafić, ali se sjećam da su uoči proglašenja autonomije razgovarali o tim idejama o preseljenju i razmjeni teritorija između Srba i Muslimana. Tada je Okružna vlada, posebno Veladžić i Ljubijankić, isticala potrebu formiranja vojne snage od 50.000 ljudi (o čemu sam obavijestio i Predsjedništvo BiH) koja će se morati probiti do Foče, protjerati Srbe i osloboditi Bosnu. Iako je sve to u periodu od ljeta 1992. godine do kraja rata u Bosni i Hercegovini izgledalo gotovo fantastično i nevjerojatno, očigledno je da je u svemu tome bilo i nešto od realnih ideja ljudi koji su kreirali tadašnju politiku i iznosili takve ideje. Strah od mogućeg preseljenja većeg broja muslimanske populacije sa prostora zapadne Bosne negdje drugdje (a spominjala se i istočna Hercegovina!) bio je snažan okidač za prihvatanje ideje autonomije, jer je autonomija značila i ostanak na prostoru gdje su ti ljudi rođeni. Ibran Mustafić pominje Cazinsku krajinu u kontekstu međumuslimanskog sukoba i ističe: „Upravo u periodu kada je Srebrenica faktički postala geto u kojem vlada svojevrsno primirje, širom BiH se vodi žestok rat. Što je najgore, u ratnim izvještajima se rijetko pominju borbe sa srpskim okupatorima. Cazinsku krajinu i borbe između "abdićevaca" i 5. korpusa Republike Bosne i Hercegovine."

Danas je mnogo jasnije zašto ljudi sa područja Srebrenice razgovaraju sa ljudima sa kojima dijele dobro i loše, a koji su u inostranstvo otišli sa etiketom "autonomaša" sa prostora Zapadne Bosne - da imamo Babu, Srebrenica ne bi prošla kako je prošla. Očigledno je da je Alija bio spreman žrtvovati nekoliko stotina hiljada muslimana na području zapadne Bosne i preseliti ih (jer miriše na etničko čišćenje koje bi muslimanska vlast provodila nad Muslimanima) na područja gdje su živjeli Srbi ili drugi stanovnici Bosne i Hercegovine. Upravo u toj namjeri centralne vlasti treba tražiti objašnjenje široko prihvaćene ideje autonomije, jer se ljudi najteže odlučuju da napuste rodno ognjište i mjesto za koje su vekovima i generacijama vezani. Istina je i ja to znam jer sam bio svjedok - Bosna i Hercegovina nije pobijedila na Johovici, kako pišu mnogi apologeti Alije i zvanične politike, već je pet-šest brigada 5. korpusa porazilo dvije brigade 5. korpusa koje su branile svoje roditelje, braću, žene i djecu pred vojnom silom koju je koristio tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.